Proslo je vrijeme,opet sam bio neciji...opet i ponovo mi ta osoba

nije znacila ni blizu koliko i ti.Bio sam njen,s tom razlikom da sam

ja birao i sve je bilo lakse tada.Jer,u momentima kada vise nisam

zelio svoj izbor ostavljao bih je i vracao se tebi u mislima.Bio opet

tvoj.Vise to nisam,nisam tvoj vise.Proslo je isuvise vremena da

bih to mogao da cak i pomislim,da pozelim.Mnogo je ljudi,mnogo

puteva koje smo prosli odvojeno,mnogo je drugih uspomena da

bih uopste smjeo da pozelim tebe.Jer,nista ne bi vise bilo isto.

Mi smo drugaciji,odrasli i sazreli na drugaciji nacin.sa drugacijim

zeljama,ciljevima.Ali oprosti mi,vracam se unazad cesto.Jer to je

najljepsi period mog zivota.Vracam se da se sjetim tebe,cistog,

mladog,bez znanja o okrutnosti svijeta,bez brige za sutra,bez

zelja da pripadam bilo kojoj drugoj sem tebi.Vracam se da se sjetim nas,da se sjetim te prve ljubavi koju ne mogu da zaboravim.Da se sjetim da umijem da volim,da se sjetim da ljubav postoji.